Sve smo zaboravili... kako smo sa dobra Poljoprivredne škole
fijakerom odvoženi u školu i dovoženi iz nje kući, a druga nam deca zavidela,
nema veze što smo inače, kad nas ne bi mogao čika Joži da vozi, četiri
kilometara morali da pešačimo tamo i isto toliko nazad... kako smo gore, na
železničkoj stanici, uz prugu, tražili i nalazili kristale da bismo mogli da
napravimo detektor... kako smo, isto uz prugu, nalazili "karabit", pa
pucali, stavljajući ga pod konzervu i prelivajući vodom... sve smo zaboravili!
Kako smo, na livadama uz Mesić, učili da volimo život,
slobodni, svoji, pod ogromnim plavetnilom... kako smo dovodili iz varoši
štence-lutalice kući, pa ih čuvali, pa ih podizali, pa ih mazili i voleli, jer
su bili naši i jer su i oni nas voleli... sve smo zaboravili...
Pa danas, kad na ulici pomazimo nekog psa-lutalicu, kad
hranimo izbačeno kuče, ostavljeno da se snalazi ili umre, gledaju nas podozrivo,
najčešće s prezirom, a ne retko i s gnušanjem, pa još i vele: "Hrani
džukelu, a neki nemaju ni za život"...
Zaboravili smo da volimo, onako, obično, bezazleno - kako
smo to nekad, kao deca činili... surovi život nas je učinio neosetljivim...
Sve smo zaboravili... a zbog čega bismo i pamtili!?